Kraj prozora je sjedila Marija Petrovna. Oprao bih ga, ali nisam imao ni snage ni želje. Vrt je bio ispunjen koprivom i čičkom. Ali ni to nije smetalo Mariji Petrovnoj. Čak i uz veliku želju, Maria Petrivna ne bi se mogla boriti s korovom. Sada se jedva mogla kretati u kući. Zima je bila oštra i mraz. Izgorjela je stara peć.
Cijev je očito začepljena. I drva za ogrjev trebalo je štedjeti. Stoga je Maria Petrovna pokušala zagrijati peć ne svaki dan. Zatim je hodala po kući u filcanim čizmama i iznošenom kaputu. Još je rjeđe odlazila u trgovinu. Koliko joj treba? U veljači je otišla u krevet s jakom prehladom. Sve sam mislio, neće biti izabrano. Halyna, susjeda, navratila je posjetiti. Zatim je pozvala liječnika. Liječnik nije dugo pregledavao Mariju Petrovnu. Zatim je odmahnuo glavom, zamišljeno pogledao – Lijekovi ne pomažu uvijek. Važna je želja za životom i borbom protiv bolesti – ja sam živio svoj život. – odgovori Marija Petrovna i okrene se.
Sama ta želja za životom se topila svakim danom. A zašto? Za što? Za koga? Ali bolest se ipak povukla. Halyna je svraćala svaki dan. Donijela je toplu juhu, skuhala svježi čaj. nagovarala je Marija Petrivna. – Stvari su jako jake kod kuće. – Ništa, ništa, snaći ću se. – odgovorila je Halyna brzo topeći peć. – Rekao sam svom Vasiliju, doći će u subotu, ložiti drva. Treba vam toplina, a vi … Halyna je imala nešto više od četrdeset godina. Živahan, vrijedan, nasmijan. Jednom davno, on i Mikola, sin Marije Petrivne, učili su u istom razredu.
Mikola je zatim otišao ući u grad. Ostao je tamo. Oženio se Olena, Mikolina žena, bila je ljepotica. Ponekad bi dolazili u posjet – ni da zahvate vodu u bunar, ni da pomognu oko plijevlja, ali Marija Petrovna nije se zbog toga ljutila na svoju snahu. Neka je Mykolka sretna. Onda se pojavio unuk Slavik. Bio je tako smiješan dječak. Kad je malo odrastao, počeli su ga puštati na cijelo ljeto na selo. Za dijete na selu vrijedi isto – zrak je svjež i otvoren. Odrastao je s Galkinovim sinovima. Onda je počeo rjeđe dolaziti. Kao i cijela obitelj. Par puta preko ljeta, i poslije Nove godine. Ljeti je Lena, žvačući grančicu kopra, rekla:
– Marija Petrovna, dobro, gdje ćeš posaditi takav povrtnjak? U tvojim godinama – Ali ti dođi u kolovozu, mi ćemo žeti. Imat ćete dovoljno povrća za cijelu zimu. – ispričala se Marija Petrivna – Mama, Lena govori o poslu. – ponovi Mykola. – Pa što nećemo kupiti ili što – Pa u dućanu samo kemija! Marija Petrivna odmahuje rukom. – A ovdje je sve prirodno do kraja kolovoza Marija Petrivna vrtjela je konzerve s hrskavim krastavcima i kompotom od šljiva. Uvijek sam mislio da će zimi otvoriti kompot, sjetit će se starice lijepom riječju. A s prvim snijegom sjela je plesti čarape i rukavice. Za Elenu manje, roze ili žute s uzorkom pahuljica. Za Mykolu i Slavika je sivo, pa plavo. I već za vrijeme zimskih praznika dala je – Pa gdje si se toliko nametnula? Lena se namrštila. – Cijelo skladište kod kuće – Ali na vrućini. Marija Petrivna se posramljeno nasmiješi. I sama je shvatila da se njezini darovi ne nose posebno. Lena, on je takav fashionista, a Mykola je uvijek u autu. Ali ipak je pažljivo vezala petlju za petljom, nekoliko puta pozvala njegovu majku da se preseli u grad. I grijanje i voda – Ne, sine, neću. Ovdje je moja kuća, i djetinjstvo, i mladost, i sjećanja na tvog oca. Ovo je moj život. Bolje da dolaziš češće u posjete… i radiš? – s nadom je govorila Marija Petrivna – Odmor na selu? – iznenađena je Olena. – Godinu dana raditi za odmor na selu. Pa ne! Marija Petrovna je samo kimnula glavom. Željela je biti bliže sinu, ali se nije usudila pomaknuti. Cijeli je život proveo ovdje.
Suprug Marije Petrivne umro je prije dvadeset godina. Mykola je još studirao na institutu. Marija Petrovna bila je neobično usamljena, ali sina nije pozvala – Teta Maša, kako si sa zdravljem?! – Halynin zvonki glas vratio je Mariju Petrovnu u stvarnost. Susjed je stajao uz nisku ogradu nasuprot prozoru. Ništa, ništa, Haločka. Kako je – To je dobro! Sada ću ispeći pite, sa svježim lukom, a navečer otrčati na čaj. – rekla je Galina i požurila u kuću. Nekoliko sati kasnije Marija Petrovna još je sjedila kraj prozora. Upravo je pokrio. Bila je večer, zrak je postajao svježiji, a i komarci. Susjedna kapija se otvorila, iz nje je iskočio Shurka, Halynin dvanaestogodišnji sin. Sljedeća je izašla Halyna, noseći tanjur umotan u ručnik. Anjutka je požurila za njom, vodeći za ruku malu Zoju. Sestre su imale osam i tri godine veliku obitelj. Četiri starija sina, dvije mlađe kćeri. A sada je Halyna bila na poziciji. Vasyl, Halynin suprug, snažan je čovjek, ne pije, odrastao je među devetero braće i sestara. Stoga je od djetinjstva sanjao o velikoj prijateljskoj obitelji. – Šurka, donesi vode! – zapovjedi Galina sinu ulazeći u kuću Marije Petrivne. – Sada, teta Maša, brzo ćemo to učiniti. Pite neće imati vremena da se ohlade – Tik, zafrkavaš li se sa mnom, stara – Pa nisu valjda stranci, živimo jedni pored drugih. Jeste li popili tablete danas? – rekla je Halyna, uzimajući šalice iz ormarića. – Pila je. Marija Petrovna uzdahne. – Pa zašto mi trebaju? Najradije bi me Svevišnji odnio – Uzalud si! A ako vjerujete u Svevišnjeg, onda trebate znati da je grijeh takve stvari govoriti. Još nisu obrađeni svi vidljivi zemaljski poslovi. Zato ne oduzima.
– Ali što mi je činiti – Baba Maša, što je ovo? – upita Anjutka, pokazujući na odvezanu rukavicu iz koje su poput ježa virile igle za pletenje. Dok su odrasli razgovarali, sestre su razgledale prostoriju u potrazi za nečim zanimljivim – isplela sam ovu rukavicu, ali je nisam završila. – progovori Marija Petrivna – Daj mi, molim te, kad završiš. – pitala je djevojka smiješeći se – Zašto ga ne pokloniti. – zbunila se Marija Petrovna. – Dat ću ti ga – A za Zoyu, hoćeš li vezati jedan manji? Krasnenki – Smiri se! Halyna je u šali odbrusila kćeri. – A možda i sama naučim plesti. reče Anjutka sanjivo. – Vezat ću Zoyu i sebe. I Shurtsi. I … reći ću svima! Baba Maša, nauči me plesti. – A ti dođi, dođi, Anečka. Pa dođi barem sutra, da počnemo učiti – doći ću! – obećala je Šurka s dvije kante vode. Kuhalo za vodu, nekoć dar Mykole, uslužno je kuhalo vodu. Sjeli su piti čaj. – Opet obećavaju dječaka. – rekla je Halyna, kimnuvši glavom prema svom okruglom trbuščiću. Smijući se dodala je. – Nekako se ovaj put nisu spojili. Malo je ostalo do kraja ljeta. A tu je tek berba. Ne znam kako ću sve uspjeti. Pa snaći ćemo se već nekako.
Galina je rekla i rekla. Da će apsolvent ove godine ostati u gradu na ljetnoj praksi. Da prosječan nije dobio dvije duple godišnje. Taj Vasyl je unaprijeđen u predradnika na poslu. I još nešto. Marija Petrovna je slušala. Pogledala je Galinu. Kod djece koja su jela pite. I njezina je duša postala svjetlija, toplija. Htjela sam do jutra biti zdrava kako bih Anjutku naučila plesti. I općenito, toliko je pređe u ormaru. A za bebu, koja će se uskoro pojaviti, bit će dovoljno obući malo odijelo, te šarene čarape i rukavice za sve. A ako nije dovoljno, onda možete kupiti još – A bajke, bajke se sve moraju zapamtiti – počela je Marija Petrovna – Kakve bajke? – iznenadila se Halyna – Sa sretnim završetkom. Svakako sa sretnim završetkom. – Marija Petri je pogladila pospanu Zoju po glavi. Sada se ponovno osjećala potrebnom
