Udala sam se u hodu u Marynki. Među nama nije bilo ljubavi. On joj je samo jednom ponudio “prevrtanje”, a ona je ponudu prihvatila.
I odletio. Iako su bili oprezni. Nije se imalo što raditi, morala sam se udati. Sa sedamnaest godina. Marinka je zahtijevala da idem raditi, ali ja sam se oglušio na njezine želje i upisao veleučilište.
Ujutro sam išao na predavanja, popodne radio na projektima, a od devet do jedan sat ujutro sam istovarivao vagone kako bih opremio sobu u komunalnoj kući i imao od čega živjeti.
Dobili smo kćer. Marinka me pokušavala pritisnuti da prestanem učiti i više radim, ali ja sam se oglušio na njezine zahtjeve.
I ludo je volio našu kćer Anečku. Zato je i tolerirao takvu ženu. Ali jednog dana je moja žena pobjegla od nas. Za dva tjedna. Morala sam s kćeri ići na predavanja. Dobro je da je sjedila mirno, crtala za sebe, a učitelji su se odnosili prema situaciji s razumijevanjem.
Tijekom smjena, kolegice iz razreda konzultirale su se s djetetom. A otac jednog je bio pravnik i pristao mi je pomoći oko razvoda da dijete ostane sa mnom. A kad je rasipna majka došla kući, podnio sam zahtjev za razvod. Marinka je nešto promrmljala kako me želi natjerati da napustim institut.
Ali osjetio sam priliku da je se jednom zauvijek riješim i nisam odustao od svojih namjera. Sud je donio presudu kakvu sam trebao.
I Marinka više nismo vidjeli ni ja ni naša kći. Prošlo je deset godina. Žalim li zbog razvoda? Nema šanse.
Da, bilo mi je teško. Problema je bilo svugdje: i financijskih, i psihičkih, i fizičkih… Ali to je prošlo.
Danas imam svoj posao; moja voljena kćer, kojoj sam s deset godina pričao o svojoj majci i od tada je se ne sjeća. Ali meni je Anečka odlična. I u školi i kod kuće. Domaćica raste… Za mjesec dana kćer i ja idemo na odmor na Crno more.
