Inna je sjedila na klupi spuštene glave i lica prekrivena rukama. Osjećala je bol i žaljenje. Dečko ju je ostavio dok je bila trudna.
Odjednom, dječji dlanovi dotaknu njezine ruke. Inna nije stigla dobro pogledati dječaka, on ga je zagrlio za vrat i zaurlao: – Mama, gdje si bila?! Dotrčao je djetetov otac, pokušao uzeti dječaka, ali on je odbio. Inna je grlila bebu, mazila ga, govorila utješne i nježne riječi. Otac je šutke sjedio pored njega. Beba se smirila i zaspala u rukama djevojčice.
– Moja žena je napustila ovaj svijet prije dvije godine. Predmetu jako nedostaje majka. Ali u isto vrijeme nijedna žena mi ne smije blizu.
Ne razumijem zašto si ga privukla. A zašto imaš suze u očima? Inna je, ne očekujući to sama od sebe, rekla mužu o svojoj tuzi. – Budi moja žena. Uostalom, Tema te nije uzalud izabrala – to je sudbina.
Tvoje dijete će postati moje vlastito. Ja sam Stas. Hoćemo li pomoći jedni drugima? – rekao je nakon što je čuo priču. – Pokušajmo – uzdahne Inna. Godine su prolazile. Zaljubili su se jedno u drugo i dobili još troje djece. A sada je planiran odmor. obljetnica. Zlatno vjenčanje. Slavili su u restoranu. Okupilo se svih petero njihove djece, brojna unučad, rodbina.
Tema, prvorođenac Stasa i Inne, sada Artem Stanislavovič, direktor banke, ustao je s čašom u rukama i zamolio za tišinu.
– Draga, mila majko! Sjećaš li se kako sam te našao? Znao sam da nisi ti taj koji me donio na svijet. Ali nešto me gurnulo k tebi.
Netko mi je šapnuo u uši: „Idi k njoj. Ona je tvoja majka! Ona te neće ostaviti i neće te ostaviti samog.” Tako se dogodilo da sam sam odabrao svoju majku. Hvala ti, majko, i tebi, oče, za tvoju ljubav, za tvoju dobrotu, za tvoje obrazovanje, za tvoju ljubav prema životu. Vi ste naši najbolji! Kažu da kada Bog zatvori jedna vrata, otvara druga. Treba samo skupiti hrabrosti, zakoračiti prema njoj i ne odbiti ispruženu ruku.
