Pavel i ja smo se sreli četiri godine. Nakon tako duge veze čekala sam ponudu od njega, ali nisam dočekala ni kad sam ostala trudna. Ali Pavlo je izjavio da moram roditi.
Imali smo blizance. Mjesec dana nakon što su bebe rođene, Pasha je nekako otišao do trgovine i, kao u lošem vicu, više se nije vratio. Pokušala sam nazvati, ali nije podizao slušalicu. Četiri dana kasnije samo je napisao poruku. Bilo je otprilike ovako:
“Daša, ja imam demenciju. Otišao sam kod roditelja, moram biti sam.” Ostavio me samu s dvije bebe jer ima demenciju! Inače, uopće ga nije bilo briga što ne radim i što nemam novaca.
Dobro je znao da nemam od koga tražiti pomoć. Od roditelja imam samo majku, ali ona jedva preživljava vlastitu mirovinu. Ne znam što bi bilo s nama da se Natasha nije pojavila u našim životima. Ona je naša susjeda u prizemlju. Žena je saznala u kakvoj sam situaciji i odlučila mi pružiti ruku.
Prvo me zaposlila u svom salonu kao čistačicu za dobru plaću. Kad sam bila na poslu, moja prijateljica je sjedila s djecom. Jako sam joj zahvalna na pomoći.
Tada je Natasha za mene organizirala besplatne tečajeve manikure. Stekao sam zanimanje i počeo dobro zarađivati. Na kraju smo opet stali na noge.
Sama se brinem za dvoje djece. Nakon njegove brige i obavijesti, Paša nam se više nije javio. Nedavno sam od novih poznanika saznao da se Pavlo oženio. Mislim da me nikada nije volio.
