Dima i ja smo u braku godinu dana. Još ništa nisu zaradili. Živimo u unajmljenom stanu.
Oboje smo freelanceri: ja sam umjetnica, moj suprug je bloger. I sami razumijete da naša zarada nije stabilna. U dobrom mjesecu nas dvojica “dignemo” četiristo tisuća, u ranom mjesecu – najmanje sto tisuća. “Višak dobiti” dijelimo na dva dijela, jedan polažemo na žiro račun, a drugi dajemo u vidu akontacije vlasnicima stana. Da ne bi ostali bez doma. Ne razmišljamo o vlastitom stanu ili bilo kakvoj imovini. Zadovoljan onim što jest. Zato nas svekrva smatra lijenima. I daje nam primjer da slijedimo svog najstarijeg sina Petra.
– Misli na budućnost! Petya i njegova supruga već su zatvorili hipoteku. Sada imaju svoj stan! – Ali Petya je već kupio drugi auto. Ukratko, u svakoj prilici hvali Petra i njegovu suprugu kao primjer obitelji i uspješnog života. I grdi nas kao besposličare koji ne žele učiti, raditi, dizati hipoteku, rađati djecu. – Marija Ivanovna, – jednom nisam mogao izdržati, – Dima i ja imamo dvadeset osam godina. A vašem najstarijem sinu već je četrdeset. Eto kad ćemo imati četrdeset i nećemo imati ništa, onda iznesite svoje tvrdnje. A sad se nema što pričati.
Nakon toga, još jedan mi je pridodan u “reke” – ispada da sam Petenka “nazvao starim”. Stalno grdiš Dimu i mene, svekrva se samo nama obraća za pomoć. Iz nekog razloga ne obraća se Petru. Jednom, kad je Dimi ponovno ponestalo strpljenja, zaurlao je na majku: – Ako su Petya i njegova žena tako lijepi, a mi smo tako ranoranili, zašto se nama obraćaš za pomoć, a ne njemu? A zašto dolazite k nama, a ne idete k njima? Na što se Marija Ivanovna, ne trepnuvši okom, požali: – Ali Petenka se nikad ne bi takvim tonom izrazio!
