Imam šezdeset tri godine. Ne sramim se svojih godina, ali to ne znači da me ljudi sa strane mogu zvati staricom, staricom ili babom. Samo me moji unuci mogu zvati bakom, a ja sam ponosna što sam baka. Iz domorodačkih usana riječ “baka” zvuči posebno vrijedno. Sjećam se da sam bila dirnuta kad sam prvi put od svog unuka čula ono dugo očekivano “baba”.
Ali to ne daje strancima pravo da me zovu bakom, bakom ili bakom. Neću dopustiti da se itko prema meni odnosi s nepoštovanjem. Kad sam jednom babici rekla da za nju nisam baka, vikala je na mene i rekla:
„Možeš li se još zvati djevojčicom, bako? Ja to zovem kako hoću i ne treba mi govoriti što da radim! Bolje požuri i ne zadržavaj ljude svojim tvrdnjama!” Odgovorio sam joj: „Ne bi me trebala zvati cura, ali možeš li me zvati ženom? I ne trebaš biti grub prema meni, imaj savjesti, nisam te uvrijedio.” Žena, a ne starica, tako bi stranci trebali oslovljavati dame mojih godina. Da, znam da sam baka, ali ja sam samo baka svojim unucima. Riječ “baka” izgovorila je s takvim prijezirom, kao da me je htjela uvrijediti ili poniziti. A najneugodnije je što su iza mene u redu stajale žene mojih godina i negodovale da sam time nezadovoljna.
Skoro sam briznula u plač kao djevojčica od uvrede.
Odustala sam od kupovine i otišla u drugu trgovinu. Ako se mi sami prema sebi nećemo odnositi s poštovanjem, što onda možemo očekivati od drugih? Volio bih da se drugi ljudi prema sebi i svojim godinama odnose s poštovanjem. Neću dopustiti da me vrijeđaju i ponižavaju. I s devedeset ću biti žena ili gospođa, ali ne starica.
Riječ “baka” me asocira na nešto staro, na starudije. Mladi zaboravljaju da će i oni jednog dana ostariti i postati penzioneri. Kakav primjer daju novoj generaciji? I mi smo nekada bili mladi i penzioneri nisu bili ljudi koji su žvakali.