U 82. godini očito je da nisam oličenje apsolutnog zdravlja i nisam pun energije kao prije. Unatoč tome, tvrdoglavo vodim gospodarstvo i vrt, težeći samodostatnosti bez oslanjanja na djecu. Moju kuću, koja se nalazi u selu blizu grada, izgradili smo s ljubavlju moj pokojni suprug i ja.
Naš stan u gradu poklonili smo sinu kada se oženio i ubrzo nakon toga je dobio sina. Nažalost, nakon smrti moga supruga, sin me zanemario, ostavio me samu. Srećom, dobrodušni susjedi pomogli su mi oko kućanstva, primjerice, popravili krov, ne očekujući ništa zauzvrat.
Žudjela sam za komunikacijom sa sinom, ali on je ostao po strani. Priznajem, prvo sam razmišljao o tome da svoju imovinu ostavim unuku, ali sam se onda, nakon što sam vidio kako mi se sin obraća, predomislio. U znak zahvalnosti odlučio sam svoju nekretninu prepisati na susjeda, mladića koji mi je sve ove godine bio podrška, obavljao poslove i odbijao novčanu nagradu.
Skupio sam mali iznos za njega. Ovo je, po mom mišljenju, poštena odluka. Moji potomci koji su prema meni pokazali ravnodušnost ne bi trebali ništa naslijediti. Unuk je, saznavši za moju oporuku, požurio, ali već je bilo prekasno da se išta promijeni. Njegova ponuda pomoći kasni dva desetljeća, a moja je odluka čvrsta i nema šanse da se predomislim.
