Ja sam iz sirotišta. Činilo mi se da ništa u životu ne ide kako treba dok mi jedna stara baka nije obrisala suze… Moj život je borba od djetinjstva. Od rođenja sam odrastao u sirotištu: roditelji su me ostavili na pragu bolnice i nestali. Život u sirotištu nije bio sladak i rano sam se morala osamostaliti. Sve dok nisam bio tinejdžer, svaku sam večer provodio pored prozora i sanjao da će sada doći moja majka i odvesti me.
Tada me obuzela misao o mojoj majci – sve sam slike imao s njom, dolazila mi je u snove – onako lijepa i sva u cvijeću. Ali, naravno, nitko nije tako krenuo za mnom. Ali u sirotištu nisam ni znala da će mi život biti još teži. Nakon završene škole radio sam u tvornici, od koje sam dobio sobicu u studentskom domu. A kakve sam susjede imao – baš strašno. Roditelji su svaku večer pili, a djeca su bila prepuštena sama sebi, a susjedima su krali i razne sitnice. Jedne sam se večeri vrlo umoran vratio s posla: vrata moje sobe bila su razvaljena, a unutra je sve bilo izvrnuto. Novac koji sam uštedio od svake plaće je nestao i tada sam otišao na policiju. Znao sam da su to radili moji susjedi.
– Mi smo poštena obitelj, što nam predbacujete? – vikala je susjeda Klava jedva stojeći na nogama. – Otišao sam odavde jer ćeš sad požaliti! – viknuo je njen muž i zgrabivši me za ovratnik izbacio u ulaz. Otišao sam u park i sjeo na klupu. Bio sam ispunjen ogorčenjem zbog svega što se događalo. I što je najvažnije, nisam ni imala s kim podijeliti tugu. Nisam imao ni prijatelja ni rodbine – Dušo, zašto tako gorko plačeš? – prišla mi je baka koja je šetala parkom s malim bijelim psom i upitala me.
Nakon ovih riječi bilo mi je žao same sebe, a suze su potekle još većom rijekom. Ovo je prva osoba koja se zainteresirala za mene i bilo mi je neugodno. Ali osjetio sam takvu toplinu da sam joj dva sata pričao o svom životu. Bilo je već kasno u hladnoj večeri, a i pas je već počeo cviliti – Hana, idemo kod mene, počastit ću te pitom, skuhati ćeš čaj, ugrijat ćeš se – rekla je baka. , a ja joj se nisam opirao i nijemo išao za njom.
Tu sam noć ostao s Virom Illivna, a ujutro smo zajedno otišli u stanicu. Policija je provela edukativni sat s mojim susjedima i obećali su mi vratiti sredstva. I od tog dana bio sam gotovo svaku večer kod Vire Ilivne. Trčala sam s posla kod ove bake kao na praznik. Nisam mogao vjerovati da u mom životu postoji osoba s kojom bih mogao podijeliti svoja iskustva. Vera Illivna je tako usamljena kao ja. Davno je sahranila muža, ali im Gospodin nije dao djece. Vezali smo se jedno za drugo, žurio sam s posla k njoj, znajući da me očekuju i da me netko treba.
Jednom je Vera Illivna pala na stepenice i slomila ruku; žena me zamolila da se preselim k njoj. U početku mi je bilo neugodno, ali shvatio sam da joj treba moja pomoć. Tako su počeli živjeti zajedno, s vremenom mi je baka u tajnosti prenijela stan i vikendicu – ovo nisam ni očekivao. Moji su se snovi počeli ostvarivati - imala sam svoj dom i voljenu osobu. Ljeti smo baka i ja odlučili otići na selo, a ona je zamolila susjeda Maksyma da nas odveze. Taj tip mi se sviđao dugo vremena, ali nisam mogla ni zamisliti da će obratiti pažnju na mene. Ispostavilo se da me baka dugo željela udati za Maxima, ali nisam joj dala nikakve šanse jer sam radila od jutra do mraka.
I sad već nas troje sjedimo u autu. Navečer je Maxim pripremio roštilj, postavili smo šik stol u vrtu i sjeli za večeru. Onda je baka otišla u šetnju sa psom, a Maksim mi je prišao: – Ana, volim te već dugo, valjda na prvi pogled, čim sam te vidio na odmorištu nasmiješio sam se Maksimu i zagrlio ga. Prije godinu dana nisam ni sanjao takvu sreću. Za to vrijeme našao sam svoju srodnu dušu – svoju baku, našao sam ugodan dom i voljenu osobu. Nemojte prestati vjerovati!
