Od bake sam dobio dvokatnicu sa parcelom, ali da ne mislite da sam je tako lako dobio, da napomenem da je kuća prije par godina izgorjela, a prije godinu dana sam se odlučio ozbiljno počnite ga popravljati. Novac za popravke: za građevinski materijal, za tim, za vanjske troškove – zaradio sam sve vezano za ovaj posao. Tako sam ja radila i sve kupovala doma, bilo da se radi o hrani, odjeći ili kućanskim potrepštinama. Čovjek je zaradio sićušnu plaću, a od cijele plaće kući je donio samo 5 tisuća grivna.
Dio novca odlazio je i na alimentaciju za djecu iz prethodnog braka (alimentacija za najmlađe i plaćanje školovanja najstarijeg), pa je to općenito bilo razumljivo. Kad bih ga zamolio da uzme nešto iz dućana na putu kući, on bi to učinio, ali nevoljko, a onda me dugo podsjećao na to. Čak sam i navikla ovako živjeti, ali me njegov nedavni zahtjev zaprepastio. Muž je jednom došao s posla i rekao da mu moram urediti dio svoje kuće. Kao, ne želi raditi u kući u kojoj je nitko.
Pod riječju “posao” misli na to da posadu pitam kako stvari stoje, a ponekad im i donesem ono što sam svojim novcem naručio. Činjenica je da on i ja nismo prijavljeni… mi smo civilni par, a to je ovdje uvjet. Rodbina mi to ne savjetuje, a suprug kaže da ću svojim korakom pokazati da li ga zaista cijenim ili sam se navikla na njega i živim po inerciji. Pa, ne znam… Mislim da ne bi bilo korektno da mu preuređujem dio kuće. Nemam garancije da dio moje kuće neće prepisati svojoj djeci…