Maruša je prije nekoliko dana napunila 13 godina, ali je ostala sama. Nitko od rodbine nije htio pustiti djevojčicu koja je već bila prilično odrasla. Svi su vrtjeli glavama, pljeskali i sažalijevali djevojčicu, davali joj čokolade – samo je nisu htjeli odvesti kući.
Mamina sestra, teta Maryna, rekla je da ona sama ima dva spinogrisa, gdje ima i treći. Sestrična Ljuba, kojoj su dolazili s roditeljima i uvijek pomagali koliko su mogli, također nije odvela djevojčicu k sebi. Zašto nije objasnila.
Tatin brat je živio na sjeveru i možda nije znao da mu brata više nema. Marusya je dovedena u sklonište. S njom su u sobi bile tri djevojčice, dvije iste dobi kao i ona, a jedna dvije godine starija, ali su joj objasnili da će starija uskoro biti prebačena u drugu sobu. Nove djevojke povukle su Marusyu da im pokaže dnevni boravak, gdje je blagovaonica, gdje je soba za rekreaciju, gdje je knjižnica. Nisu pitali gdje su joj roditelji, i to je bilo dobro, jer Marusya nije bila spremna odgovoriti na to pitanje. Svaki put kad bi se usta izdajnički iskrivila, glas bi zadrhtao, a suze same potekoše iz očiju.
Malo kasnije došla je učiteljica Inna Ivanivna i odvela djevojčicu u blagovaonicu, jer je ručak već prošao, a ona je bila gladna. Prošlo je mjesec dana, Marusja se navikla na rutinu u gužvi, čak joj se to počelo sviđati i ponekad su smjele same šetati gradom.
Noću je Marusya počela spavati i gotovo prestala plakati u jastuk za mamom i tatom. Jednom su je starije djevojke počele zadirkivati. — Rodbina te se odrekla jer si strašan, ha, ha, ha! — Nije istina — poviče Marusja — oni su umrli. – Pobjegli su od tebe da te ne vide – nasmijale su se djevojke. “Ne, umrli su, slupali su auto”, vikala je Marusja. Zatim je počela jače plakati, a onda je odjednom nastupio mrak. Marusya se probudila u sobi na krevetu, a pokraj nje su sjedile medicinska sestra i jedna od njezinih cimerica. – Jeste li se probudili? Boli li te nešto? upitala je medicinska sestra.
“Vrti mi se u glavi”, šapne Marusya. “Pa, nije ni čudno, jako si udarila glavu kad si izgubila svijest”, žena ju je nježno pomilovala po glavi. “Sjećam se da sam plakala”, rekla je djevojka. “Lezi, nemoj ustajati, inače bi moglo biti gore”, rekla je sestra i otišla. Kasno navečer, iste djevojke koje su joj se smijale došle su u Marusinu sobu.
– Oprostite nam, htjeli smo se šaliti, nismo mislili da ste takvi – rekao je jedan od njih krivo. — Ništa — šapne Marusja. – Kako se zoveš? – upitala je druga djevojka. – Marusya. – Hoćeš li nam oprostiti? – Stvarno te nismo htjeli toliko povrijediti, nismo znali za tvoje roditelje, samo smo vrištali – rekla je prva djevojka. – da “Oprostila sam ti”, rekla je Marusya.
Nakon tri dana Maruša je ozdravila, smjela je ustati iz kreveta. Odmah je otišla u knjižnicu sjediti i čitati knjigu. U isto vrijeme ušla je jedna djevojka da se ispriča. “Zdravo, imam iznenađenje za tebe”, rekla je. – Koji? – upita Marusja. — Vidio sam u vašem osobnom dosjeu da imate ujaka i njegovu adresu. Djevojke i ja smo mu napisale pismo, a on je odgovorio da ne zna za tragediju s bratom i da će doći što prije i odvesti te iz mase. – Istina?
Hoće li čika Miša doći po mene? obradovala se Marusja. – Da! djevojka joj se nasmiješila. Marusjini su dani sada bili uljepšani iščekivanjem ujakova dolaska. Jednom, nakon doručka, učitelj je ušao u sobu i rekao. – Marusya, došli su k tebi. – WHO? – Idemo, vidjet ćeš sam! – učiteljica nije odala tajnu. Marusya je izdaleka prepoznala svog omiljenog ujaka.
Uz povik “Miš!” – bacila mu se za vrat. Zagrlio je djevojku, pritisnuo je uza se, a zatim je povukao. – Kako si postala velika, Maruška! – rekao je oduševljeno – bježi, pakiraj svoje stvari, ideš sa mnom. Marusya je brzo utrčala u sobu, skupila jednostavne stvari, poljubila svoje cimerice. Otrčala je do ujaka. Na pola puta se nečega sjetila i otrčala u sobu za starije djevojke. – Hvala vam! – zagrlila je bivšeg zlostavljača. – Ideš li? – klimne djevojka prema torbi. “Da, ujak je došao po mene”, rekla je sretna Marusja i još jednom zagrlila djevojčicu…
